Zdravstveni sustav jedne države skrbi o zdravlju nacije preventivnim postupcima, liječenjem bolesnih i rehabilitacijom oboljelih, povrijeđenih. Pacijent je korisnik usluga zdravstvenog sustava i sve što se radi trebalo bi biti na korist pacijenta/bolesnika. Sustav postoji zbog žitelja, pacijenata, bolesnika a nije sam sebi svha. Logično je da pacijenti/bolesnici traže bolju zdravstvenu skrb ali odmah treba naglasiti da su želje jedno a mogućnosti drugo. Nadalje, pri traženju zdravstvenih usluga treba biti realan, odgovoran i pravedan. Na web stranici Udruge hrvatskih pacijenata se može pročitati:
• „Ne nastavku tajkunizacije solidarnog javnog zdravstvenog sustava (SJZS)!
• Ne proširivanju postojeće košarice usluga u SJZS!
• Ne Dodatnom osiguranju u SJZS!
• Ne miješanju javne i privatne prakse!
• Ne lobistima koji žele opće dobro SJZS koncesionirati-privatizirati-tajkunizirati!
• Ne kopirati stomatologiju na ostalu primarnu zdravstvenu zaštitu. Ne stomatologizaciji cijele primarne zdravstvene zaštite!
• Ne zdravlje pretvarati u robu pa tko ima neka kupi i liječi se, a tko nema neka trpi i pati čekajući zakon biologije.
• Ne ukidati civilizacijsku razinu dostignutih prava na kvalitetno liječenja na načelu solidarnosti u SJZS i vraćati nas u „mrak“ 19. stoljeća kada je zdravstvo u pitanju. Učimo od velikog akademika Andrije Štampara.
• Udruga hrvatskih pacijenata oštro se protivi bilo kakvim naznakama definiranja košarice usluga koje bi pokrivalo obvezno zdravstveno osiguranje, dok bi se ostalo plaćalo dopunskim, dodatnim osiguranjem ili „iz džepa”, upozoravajući kako to vodi prema tajkunizaciji i amerikanizaciji zdravstva, što bi, ističe Drlje, nova vlast trebala zakonom zabraniti.“

Udruge pacijenata traže, nastavak, tablica 1.

Tablica 1.: Udruga hrvatskih pacijenata traži
Udruga hrvatskih pacijenata traži        Komentar
Poboljšanje zdravstvene zaštite
     Što i kako poboljšati, nema konkretnog prijedloga
Skraćivanje lista čekanja
     Kako skratiti liste čekanja kada u sustavu nedostaje 2.500 liječnika i 8.000 medicinskih sestara
Neograničeni pristup uslugama zdravstvene zaštite
     U kojoj zemlji svijeta postoji neograničeni pristup zdravstvenim uslugama?
Uvođenje druge smjene
     Tko će raditi u drugoj smjeni? Tko plaća drugu smjenu?
Liste čekanja ne smiju biti dulje od 30 dana.
     Je li zahtjev realan?
 
Nadalje se na web stranici udruge može pročitati, tablica 2. :
Tablica 2. Udruga hrvatskih pacijenata (UHP): Prilozi za Teze (neke su izdvojene)
Osobina    Javno zdravstvo        Privatno zdravstvo
Moralnost 1    Visoka            Niska
Svrha osnivanja    Zdravlje građana    Bogaćenje
Cilj    Unaprjeđenje zdravlja        Zarada
Način rada    Neprofitni        Profitan
Učinkovitost 3    Jednaka privatnom    Jednaka javnom
Djelotvornost    Visoka            Niska
Razina nepotrebne potrošnje    Mala    Velika
 
Mora se postaviti nekoliko pitanja Udrugi hrvatskih pacijenata:
1.    Temeljem kojih pokazatelja su napravljene teze?
2.    Jesu li svi privatni doktori nemoralni?
3.    Jesu li svi privatni doktori korumpirani?
4.    Jesu li svi privatni doktori nedjelotvorni?
Nemam namjeru nikoga braniti, svatko odgovara za svoje postupke, ali generalizirati na ovaj način nije primjereno. Paušalne ocjene, anonimne prijave bez dokaza ne treba razmatrati jer to je gubitak vremena i ne vodi ničemu. Svaki privatnik ima dozvolu za rad, ima cijenik usluga, izdaje račun (ako ne, imamo službe koje mogu istražiti i kazniti prekršioce). Svuda i uvijek ima onih koji su neprofesionalni, nemoralni i kojima je jedini cilj profit ali ti su ipak u manjini. Zašto je jedan radiolog koji radi privatno nemoralan, korumpiran i nedjelotvoran?
Traba se osvrnuti na spominjanje akademika Andrije Štampara. Akademik Andrija Štampar je živio i radio u prvoj polovici 20 stoljeća. Živio je u zemlji gdje je nepismenost stanovništva bila 40% gdje je bilo mnogo slučajeva malarije, aktivne tuberkuloze, gušavosti, kada nije bilo vodovoda, cesta, telefona a o pametnim mobitelima i računalima da ne govorimo. Spominjanje dr. Štampara je promašeno jer živimo u trećem tisućljeću, u vrijeme informatizacije, u vrijeme telemedicine, CT-a , magnetne rezonance, GMO hrane, SIDE, ptičje i svinjske gripe. Štampar je živio u jednom vremenu koje je prošlost i zazivati Štampara u današnje vrijeme je znak neznanja, bacanje parola. Pitanje je kako bi se Štampar snašao u današnjem vremenu? Zato ostavimo Štampara, vizionara prve polovice 20 stoljeća, vremenu u kojem je živio i uspješno djelovao a mi se okrenimo budućnosti.
Sustav zdravstva zahtjeva znatna novčana sredstva, stručni zdravstveni kadar i podršku šire društvene zajednice za uspješno djelovanje. Troškovi za zdravstvo rastu 5 % godišnje i primjenom novih tehnologija i pametnih lijekova će još više rasti te je nužno odrediti neke granice pri pružanju zdravstvenih usluga. Zdravstvena skrb nije besplatna kao ni druge usluge. Ako korisnik usluge ne plaća uslugu plaća je netko drugi. Narod kaže: „koliko para toliko muzike“! čime se želi naglasiti da ne možemo trošiti ili tražiti ono što nije moguće platiti (bez obzira tko plaća uslugu). Dakle ako imamo dovoljno novca za zdravstvo, ako imamo dovoljno zdravstvenih djelatnika u sustavu javnoga zdravstva možemo poboljšati stanje u našem zdravstvu. Odbijanje konstruktivnog razgovora o reformi zdravstvenog sustava u Republici Hrvatskoj ne će rješiti postojeće poteškoće već će ih produbiti. Udruga hrvatskih pacijenata i druge udruge pacijenata moraju predložiti održivi model javne zdravstvene skrbi uvažavajući gospodarske i druge mogućnosti države. Tražiti bolju zdravstvenu skrb bez konkretnog prijedloga kako to napraviti i tko će to platiti je neozbiljno. Javne zdravstvene ustanove ne moraju zarađivati, ostvarivati profit ali isto tako ne smiju praviti gubitke jer netko mora te gubitke sanirati! Poznato je da godišnje zdravstveni sustav pravi gubitak od jedne do 1,5 milijardi kuna!
Mnogo se govori i piše o listama čekanja. U tablici 3. su navedene neke države boljeg standarda nego Hrvatska u kojima također postoje liste čekanja pa je vidljivo da u Kanadi 25 % bolesnika čeka više od 4 mjeseca na elektivni kirurški zahvat. Kanada izdvaja za zdravstvo 6 puta više nego Hrvatska.!
Tablica 3. Lista čekanja za naručene zahvate, više od 4 mjeseca (2010. godina)
Država    Postotak (čekanje > 4 mjeseca)
Australija    18%
Kanada    25%
Francuska    7%
Švedska    22%
V. Britanija    21%
SAD    7%
 
Čekanje na CT i MR pretagu je kod nas predugo. Razlozi dugih čekanja na pretragu su premali broj aparata u javnom zdravstvu i previše beskorisnih pretraga. Bespotrebnim pretragama se stvaraju duge liste čekanja, opterećuju zdravstveni radnici i nepotrebno troše sredstva koja bi se svrsishodnije mogla iskoristiti u sustavu zdravstva. U tabici 4. naveden je broj dijagnostičkih uređaja na milijun stanovnika u najrazvijenijim zemljama svijeta. U tablici 5. naveden je broj dijagnostičkih uređaja u Hrvatskoj i usporedba s EU prosjekom.
Tablica 4. Broj dijagnostičkih uređaja na milijun stanovnika, 2010. godine
     CT    MR    PET
Australija    42,5    5,8    1,4
Kanada    14,4    8,4    1,2
Francuska    11,8    7,0    0,9
V. Britanija    8,3    6,0    0,5
SAD    34,3    25,9    3,1
 
Tabilca 5. Broj CT i MR uređaja u Hrvatskoj na milijun stanovnika 2013. godine
2013. godina    MR    CT
Hrvatska    10,32
(Javnih 25; privatnih 14 = ukupno 39)    16,2 (ukupno 65)
(Javnih 53; privatnih 12 = ukupno 65)
EU standard    11,19    14,5
 
            Gledajući navedene podatke mi imamo dovoljno dijagnostičkih uređaja ali ih neracionalno koristimo, imamo mnogo bespotrebnih pretraga. Grad Zagreb ima 16 MR (8 državnih i 8 privatnih) uređaja (grad ima 800 tisuća stanovnika). te 30 CT aparata na raspolaganju čime hrvatska metropola drži rekord u statistici o broju sofisticirane radiološke opreme na milijun stanovnika. U Zagrebu postoji osam „državnih” MR-ova na koje pacijenti čekaju i po šest mjeseci. Ozbiljna analiza bi pokazala zašto se čeka više mjeseci ali nitko ne će izvršiti ozbiljnu, argumentiranu analizu pa poduzeti odgovarajuće mjere! (vidi Osvrt 1. o reformi zdravstva).
Uputio sam jedan e-mail (26. siječnja 2016.) predsjedniku Udruge hrvatskih pacijenata s pitanjem: Kako oni zamišljaju reformu zdravstva? Nitko nije odgovorio! Izricanjem parola, davanjem izjava na televiziji i u tiskovinama o tome da ne žele promjene oni pokazuju neozbiljnost i neodgovornost.
Položaj zdravstvenih djelatnika u sustavu javnog zdravstva
Kada se govori i piše o zdravstvenom sustavu Republike Hrvatske treba voditi računa i o zdravstvenim radnicima- liječnicima i medicinskim sestrama/tehničarima. Odnos zajednice prema doktorima medicine je tijekom desetljeća bio neprihvatljiv, kao primjer možemo navesti zabranu rada Hrvatske liječničke komore, 15. veljače 1946. godine, te ukidanje titule doktorima medicine (dr. med.). Komunističke vlasti su ukidanjem Liječničke komore i titule doktorima medicine napravile veliku štetu zdravstvu i liječnicima. Srozavanjem ugleda liječnika u društvu rađeno je na različite načine: materijalnim osiromašivanjem liječnika, stalnim pritiscima po pitanju propisivanja lijekova i bolovanja, stalnim negativnim predstavljanjem i prozivanjem u medijima. Nadalje političkim kadroviranjem je sustav dodatno urušavan. S jedne strane se od liječnika tražilo da štiti komunističku/socijalističku društvenu zajednicu (da štedi na lijekovima,. da ne daje bolovanja) a s druge strane se tog istog liječnika proglašavalo klasnim neprijateljem, korumpiranim i nemoralnim! Svi ti postupci su demoralizirali liječnike i urušavali sustav zdravstva i sada imamo rezultate dugogodišnje zdravstvene politike.
Evo jedan primjer o statusu doktora u našem javnom zdravstvenom sustavu:
Zdravstveni radnik ima 39 godina radnog staža u zdravstvu, specijalista je i subspecijalista određene specijalnosti. Navedeni zdravstveni radnik ima znanstveni stupanj, docent je na medicinskom fakultetu. Taj zdravstveni radnik nema radnu sobu, nema računalo, on ima jedan ormar u zajedničkoj garderobi. Ormar je širine 45 cm, visine 220 cm i dubine 50 cm.Dakle ako potražite doktora u bolnici on vas može primiti na hodniku jer nema sobu, nema radni stol s računalom i stalažu s knjigama. Zar je to radni standard jednog docenta, specijaliste i subspecijaliste? Nadalje sve knjige i udžbenike je dotični doktor kupio sam, također je sve pretplate na časopise i članstvo u stručnim društvima platio sam. Po pitanju stručnih sastanaka, kongresa itd. dotični doktor je 70 do 80 % sam financirao!
To je status jednog doktora znanosti, specijaliste i subspecijaliste u hrvatskom zdravstvenom sustavu. Normalno je da je doktor sam platio knjige, časopise i dodatno usavršavanje ali nije normalno da ima malu plaću i da svoj rad i znanje ne može naplatiti. Svaki daljni komentar je suvišan!
Medicinske sestre i tehničari su sami plaćali školarinu za višu školu. Kada su završili višu školu radili su na mjestu gdje treba biti djelatnik s višom školom ali im je plaćana srednja stručna sprema! Nekima je zabranjeno da nose odgovarajuću uniformu prema stručnoj spremi! Zar se na taj način stimulira rad i znanje?
 
Je li sustav pravedan?
Postojeći sustav izdvajanja za zdravstvo i pružanja usluga je nepravedan i treba ga promijeniti. Stimulirati pacijente da racionalno koriste zdravstvene usluge. Također uvesti sankcije za one koji zloupotrebljavaju sustav zdravstvene zaštiti. Primjer: pacijent se zapiše za pregled kod specijalist i jednostavno ne dođe!? Takvo ponašanje treba sankcionirati!
Ako usporedimo izdvajanja za porez, prirez i izdvajanja za zdravstvo možemo uočiti da neki ne pridonose ništa sustavu a da drugi daju veliki doprinos a pri korištenju usluga svi imaju ista prava. Nije pošteno, pravedno, da netko tko je mnogo pridonio sustavu ne može dobiti uslugu kada mu zatreba. U tablici 6. navedena su izdvajanja zaposlenih za porez, prirez i zdravstvo. Sustav hrvatskog javnog zdravstva je nepravedan! (vidi tablicu 6.).
 
Tablica 6. Usporedba izdvajanja za porez, prirez i zdravstvo
% / bruto    5.000 kuna    15.000 kuna    35.000 kuna
Por. Osnov.    1400    9.400    25.400
Por. 12%    168    264    264
Por. 25%    —–    1850    2.750
Por.40%    —–    ——-    4.880
Prir. 10%    16    211    789
Zdravstvo 15%    750    2.250    5.250
 
UKUPNO     
934      
4.575     
13.933
 
Svatko će imati svoj komentar ali jedno je evidentno da nije isto ako netko ne izdvaja ništa i izdvaja 14.000 kuna mjesečno! I u socijalnoj državi treba biti korektan i pravedan!
Nažalost, ne može svatko dobiti ono što mu treba. Mora se vrednovati i doprinos sustavu javnog zdravstva, mora se stimulirati štednja i odgovornost korisnika zdravstvenih usluga. Bez racionalnog i odgovornog korištenja usluga svaki sustav je neodrživ, pa i zdravstveni. Predložio bih bolju kontrolu korištenja zdravstvenih usluga, veću odgovornost korisnika i veću odgovornost liječnika pri propisivanju dijagnostičkih pretraga i lijekova. Također treba uvesti više razina zdravstvenog osiguranja. Svi imaju pravo na zdravstvenu zaštitu u skladu sa zakonom i mogućnostima. Nema neograničenog korištenja zdravstvenih usluga. Po pitanju izdvajanja može se izvršiti preraspodjela doprinosa za zdravstvo na taj način da 70 % iznosa ide HZZO-u kao i do sada a 30% na zdravstveni račun osiguranika. Osiguranik će s tog računa platiti uslugu koja je iznad standarda kojeg daje HZZO. Sredstva se mogu koristiti samo za zdravstvenu zaštitu osiguranika, nema prijenosa sredstava a kada korisnik umre preostala sredstva idu u blagajnu HZZO-a.
Danas nitko ne kontrolira koliko je osiguranik potrošio preko Police dopunskog osiguranja. Moraju postojati limiti i svrsishodnost trošenja. Kada se pređe postavljeni limit osiguranik mora zatražiti odobrenje od komisije za dodatnu uslugu (pretragu, lijek) pa na taj način ne će ostati bez potrebne zdravstvene skrbi. Odgovornost je pacijenata da ne traže nemoguće, da ne troše bespotrebno za dijagnostičke pretrage i lijekove. Nije svrha sustava zdravstva da ispunja želje pacijenata već da stručno i racionalno brine o zdravlju svih.
Ovaj osvrt ima za cilj potaći javnu raspravu o održivosti zdravstvenog sustava u Republici Hrvatskoj, njegovoj racionalnosti i pravednosti. Mnogima se ne će dopasti otvoreno razmatranje činjenica iz našeg zdravstva/društva pa ih pozivam da predlože svoje viđenje. Budući da nisam političar, da nisam član nijedne političke stranke niti interesne skupine,ne moram se nikome dodvoravati i pisati ono što neki žele pročitati. S činjenicama se moramo suočiti bez obzira koliko su bolne. Zabijanjem glave u pijesak, izricanjem parola i galamom se ne postiže ništa te je nužno raspravu provesti temeljem činjenica i dobre volje.