BP: U javnosti se nikada ne govori o krizi jer naizgled sve funkcionira dobro, i zbilja jest tako – imamo HAVC, financiraju se filmovi, sudjelujemo na filmskim festivalima, itd. Sve se predstavlja isključivo kao uspjeh. Ako bih se na nešto morao fokusirati, prvo što mi pada na pamet je autorski aspekt filma. Hrvatska kinematografija već tradicionalno ima autorsku krizu i kao najveću boljku hrvatskog filma vidim umjetničku manjkavost naših filmova, odnosno nedostatak prepoznatljivih autora, ili barem nekog prepoznatljivog stilskog pravca. Tu prije svega mislim na igrani film, jer smo u animiranom filmu i dokumentarnom filmu u jednom povijesnom razdoblju već dosegli svjetski vrh.

 

Postoje li kad je riječ o donacijama iz HAVC-a privilegirani i kakav je odnos HAVC-a prema debitantima?

BP: Iz perspektive nas mlađih autora nemoguće je konstatirati ima li privilegiranih, to je pitanje za iskusnije redatelje ili producente. Što se tiče debitanata, HAVC kroz svoje natječaje financira debitantske filmove i to je dobro. Ipak, minimalni budžet koji HAVC dodjeluje za debitantske filmove je oko 2,5 milijuna kuna pa na više. Općenito se smatra kako se dugometražni igrani film ne može snimiti za manja sredstva, iako je do sada praksa pokazala kako se za manje iznose mogu snimiti itekako dobri filmovi. Kada bi se za debitantske filmove dodjelivala sredstva od 500.00 kn do 1 mil. kn., više bi mladih talenata dobilo priliku snimiti film, a bila bi i veća koncentracija inovativnosti i kreativnosti. Takve filmove filmski svijet poznaje kao „mikrobudžet“ filmove, a u Hrvatskoj taj pojam ne postoji, iako je to možda jedini put da imamo stvarnu autorsku i nezavisnu filmsku scenu.

Koliko ste zadovoljni dramskim programom HRT-a, sapunicama i serijama koje se svakodnevno prikazuju?

BP: Ne gledam serije i sapunice, tako da nemam neko izrazito mišljenje. Lako je primjetiti da kvaliteta dramskog programa, kao i proizvodnja nisu na nekadašnjoj razini. Mislim da se uvijek radi ono što je u trendu. Danas su to neke humoristične serijice i sapunice kojima više oponašamo nego što smišljamo nešto originalno. Možda je problem što nema dovoljno kvalitetnih predložaka i ideja, a možda ih ima pa je problem u onima koji odobravaju financiranje, ali prave razloge je teško navesti bez provedenog istraživanja. Također valja uzeti u obzir da televizija više nije ono što je nekada bila, zamijenili su je novi mediji, a percepcija i zahtjevi publike vrlo bzo evouliraju.

 

Jeste li zadovoljni Kulturnom strategijom grada Splita i kako ju ocjenjujete?

BP: Autori su na prvih 50 stranica pokušali definirati identitet grada, a napravili su još veći kaos i totalno se pogubili. Valjda se identitet grada mora jasno definirati i izdvojiti specifičnosti koje Split izdvajaju na svjetskoj razini. To u Strategiji nigdje ne vidim. Ako kažeš „Venecija“ ili „Budimpešta“ svi dobiju jasnu sliku identiteta tih gradova. Ako kažeš „Split“ dobiješ kaos svega i svačega, barem prema ovome što piše u Strategiji. To je ono što treba mijenjati, tako da stranac razumije. Na primjer, imamo najstariju katedralu na svijetu koja se nalazi u mauzoleju, to je svjetski fenomen, a nigdje se ne navodi. Možda se negdje i navodi, ali važniji je način na koji se smješta u definiranju povijesti i identiteta grada. Također, nakon 1945. se nagomilava bezbroj nebitnih likova i događaja. Pitanje je na čemu graditi ikakvu strategiju, ako nije jasno definiran identitet.

 

Što mislite o filmskoj kritici u medijima, imamo li i kakva je?

BP: Mi vjerojatno i nemamo filmsku kritiku u pravom smislu riječi, jer se našem filmu uvijek tepa, a ne govori se o problemima. Kritike su često ukras, senzacionalizam i subjektivno mišljenje kritičara koje se često ispoljava iz njegovog filmofilskog i ideološkog ukusa. Neki od dominantnih kritičara koji kreiraju javno mijenje također i sami pretendiraju biti filmski autori ili su dobri prijatelji s autorima, a kako onda na pravi način mogu kritizirati sustav koji bi ih trebao financirati, odnosno „kolege“ koji bi im trebali odobriti sredstva? Kritičari su vezani za najmoćnije medije, a to malo stručnih časopisa što imamo, osim što su mizerno financirani, ne dopiru do šire javnosti. A i tu se sve svodi na retrospektive ili „reći ću koju dobru riječ“. Općenito govoreći, trebalo bi uključiti mišljenje i tekstove filmskih autora, pogotovo mladih autora. Novi poleti su se uvijek bazirali na kritici samih autora. Počevši od francuskog novog vala, pa sve do Dogme95 i tzv. rumunjskog novog vala – svi su oni definirali uštogljenost institucionalne kinematografije, to su jako dobro teoretski definirali i krenuli raditi nešto drugačije. Ova kritičnost među hrvatskim mladim autorima nedostaje – uopće se ne govori o režiji, fotografiji, strukturi priče, glumi, dijalozima itd., kao da je sve već definirano i prema tim definiranim matricama radimo filmove.

 

Slažete li se s Ninom Raspudićem da se u kulturi, školstvu i medijima provodi lijevo-liberalna kulturna hegemonija? Odnosno, smatrate li da većina problema u kulturi dolazi od toga što nismo proveli lustraciju komunističkih kadrova u sektoru kulture?

BP: Slažem se, zapravo neke pojave i fenomeni u suvremenom društvu ne mogu se razumjeti bez razumijevanja prošlosti. Govoreći o komunističkom mentalitetu, on je ostao prisutan u mnogim aspektima društva jer smo naglo prešli iz jednog sustava u drugi, a pri tome se nismo suočili s nekim stvarima. Nasljeđe toga iz današnje perspektive bile bi korumpiranost, podobnost, jednoumlje, nametanje trendova, izmišljanje neprijatelja, stvaranje podjela, stvaranje privilegiranih, strah od slobodnog razmišljanja, strah od nečeg novog, osjećaj ugroženosti itd.

 

BP: Rekao bih da živimo. Često možemo vidjeti da zbog istine i drugačijeg načina razmišljanja i djelovanja ljudi bivaju etiketirani i ugrožena im je egzistencija. Danas je najprofitabilnije biti korumpiran.

 

Ima li Split uvjete da postane prijestolnica europske kulture? Ako nema, što mu nedostaje da bi to postao?

BP: Mogao bi postati. Nedostaje mu jasna definicija njegovog identiteta koji bi ga uzdigao na svjetsku razinu na kojoj on već i jest zbog Dioklecijanove palače, ali nikako to ne uspijeva do kraja realizirati. Sami zidovi palače nisu dovoljni, identitet je više od toga. Mislim da je odnos prema palači loš, kao i prema kršćanskoj i općenito kulturnoj baštini. Identitet bi trebalo izgraditi oko nekoliko jasnih stupova, bez da se ijedan ignorira, a opet da se ne ubacuje previše nebitnih stvari i stvori kaos kakav imamo sada.

 

Pratite suvremena filmska gibanja u Europi i svijetu. Možete li izdvojiti neke pozitivne primjere na području razvoja filmske umjetnosti koje bismo mogli usvojiti?

BP: Pozitivne primjere treba tražiti u podršci nezavisnom filmu. Jedan primjer sam već naveo - mikrobudžetni film, o tome postoje radionice i seminari, čak i Festival u Veneciji ima program financiranja takvih filmova. Kod nas se takvi filmovi rade jedino vlastitim kapitalom i eventualno gradskim sredstvima, ali to nije dovoljno, potreba je institucionalna podrška. Valja napomenuti kako nezavisni film nema neku strogu definiciju, on varira od zemlje do zemlje. Trebalo bi jasno definirati što je to nezavisni film u hrvatskom kontekstu. Nezavisnost ne mora biti samo financijske naravi, nego primjerice i estetske.

 

 

HUB