Hrvatska udruga Benedikt ne pere ruke od društvenih problema niti se zadovoljava intelektualnim voajerstvom. U nizu aktivnosti, sedmi put organizira VIDIK fest otvarajući aktualne društvene teme i ugošćujući vodeće hrvatske intelektualce koji promišljaju Hrvatsku. Prateći aktualne društvene događaje, obraćanja političara, novinarske natpise i analize, razgovore uglednika različitih profila, kulturnu scenu, predstavnike civilnog društva, ostajem najčešće konsternirana podjelama koje nam se nameću na svim poljima društvenog i obiteljskog života. To nije dijalog, već ili – ili, tertium non datur. Najćešće izostaje ili je rijetka argumentirana rasprava. To se događa  i sa promjenama u sustavu odgoja i obrazovanja od samoga stvaranja neovisne RH.

Kako doći do takve škole iz koje učenici neće bježati, koja im nije nezaobilazni mučni teret ili čak odiozna? Kako doći do škole koja će učenicima nuditi ono što će prepoznati kao vrijedan dar i najbolju životnu poputbinu?  Brojni strani i domaći teoretičari i praktičari postavljali su ova pitanja koja zadiru u jedan slojeviti sustav koji je od posebnog značaja za napredak svake zemlje i zdravo razumskog pojedinca, uvodno je kazala dr. sc. Vini Rakić.

Prof. Vican jedna je od vodećih autoriteta suvremene hrvatske pedagoške misli, redovita je profesorica na zadarskom sveučilištu, aktualna je predsjednica Hrvatskog rektorskog zbora, rektorica Sveučilišta u Zadru, neumorna nekadašnja državna tajnica MZOS-a i predsjednica Vijeća za nacionalni kurikulum, voditeljica brojnih obrazovnih i znanstvenih državnih tijela.

Izlaganjem na temu Reformiranje odgojno obrazovnog sustava u RH, u  punoj dvorani zainteresiranog slušateljstva približila je značaj reformiranja sustava kao i samu suštinu  kurikulnog procesa.U svom nas je sustavnom izlaganju prof. Vican podsjetila na složenost i osjetljivost odgojno obrazovnog sustava, upravo zbog njegove okrenutosti djeci i mladima koji su jamstvo naše budućnosti.

Kurikul je posljednjih pedeset godina  postao središnjim predmetom bavljenja suvremene pedagogije. Njime se planiraju uz sudjelovanje cijele odgojno obrazovne strukture odgojno obrazovni procesi na svim razinama, kako bi se postigla ujednačenost u ostvarivanju zadanih ciljeva, vrijednosti,načela, sadržaja, opremanja odgojno obrazovnih ustanova (pedagoškog standarda),te praćenje i vrednovanje postignuća kako učenika tako i ostalih dionika sustava.

Prof. Vican nam je približila konceptualne pristupe i razlike u sustavima europskih zemalja, te osvijetlila značenje procesa izrade hrvatskoga nacionalnog kurikula. Podsjetila je na važnost tih dokumenata kojima se osmišljava razvojni proces prelaska na kompetencijski sustav i učenička postignuća, umjesto dosadašnjega, usmjerenog na sadržaj.

U sadržajno bogatom i  jasnom izlaganju približila je vrijednosti ranijih nacionalnih dokumenata u čijem stvaranju je sudjelovala, ističući kako je ponosna što je u mandatu obnašanja dužnosti državne tajnice u Ministarstvu znanosti, obrazovanja i športa donesena Strategija za izradbu i razvoj nacionalnog kurikuluma, a koja je rezultirala i donošenjem Nacionalnog okvirnog kurikuluma 2011. godine. Nameće se pitanje zašto se učinjeno preskočilo te krenulo ispočetka, kada su ti dokumenti predstavljani kao otvoreni za promjene i stalno inoviranje, sukladno rezultatima praćenja njihove provedbe i brzih promjena u znanosti, gospodarstvu, tehnologiji i društvenim promjenama, koje se nužno reflektiraju i na sustav odgoja i obrazovanja. Zar naši učenici ne postižu sjajne rezultate na svjetskim i međunarodnim testovima iz matematike, prirodoslovlja, informatike i drugih područja. Zar su rezultati PISA i sličnih testova jedino vrijedni (a i na njima postižu solidne rezultate), posebice uzme li se u obzir da se tamo naši učenici uspoređuju sa većinom učenika koji dolaze iz zemalja s konceptualno drugačijim sustavima.Također se postavlja pitanje može li i treba li škola odgovoriti na sve društvene probleme, zbog kojih očekivanja se nekritično pune školske satnice i programi, a đačke torbe priručnicima raznih udruga koje nude rješenja za (ne)nasilje,(anti)korupciju, toleranciju itd. Zar vrijednosti koje definira nacionalni kurikul, a trebaju biti inkorporirane u cjelokupnu školsku nastavu i  život svake odgojno obrazovne institucije nisu te koje stoje na braniku nacionalnih interesa jedne zemlje?

Prenijeti  bogato izlaganje profesorice Vican prelazi namjere i mogućnosti ovoga osvrta.

Mogu se zapitati nudi li današnja škola, posebice ova aktualno futuristička,nazvana Škola za život,preobrazbu sustava na tragu znanstvenih spoznaja i najbolje prakse o čemu smo na predavanju slušali?Uz spregu medija, kontinuirano se ponavljaju jednostrane, zlonamjerne i netočne informacije uvjeravajući narod kako, eto, u ovoj zemlji u kojoj ništa ne vrijedi ne vrijedi ni obrazovanje. Posebno ne vrijede i isključuju se neistomišljenici. Stručne i znanstvene argumentacije se ignoriraju, psi laju, a karavane prolaze.

Ignoriranjem dobrih postignuća svojih prethodnika nadležno je ministarstvo s aktualnim vodstvom izručilo cijeli sustav jednoj stranci, minornoj po izbornim rezultatima i poput P. Pilata pere ruke od odgovornosti za ispravan i uspravan razvitak nacionalnog odgojno obrazovnog  sustava. I tako smo uvijek na početku.U slojevitom sustavu kakav je odgojno obrazovni gotovo da sve zemlje imaju probleme i teškoće.Pa i one najrazvijenije. Donosi ih i brzi razvoj tehnologija, posebice komunikacijskih čije glorificiranje bez kritičkog odmaka postulira mnoge zablude. Nitko ne negira probleme u hrvatskom odgojno obrazovnom sustavu na svim razinama. Dapače dobronamjerni ih detektiraju i nude rješenja. Pitanje je koje se nama nameće jest rješavaju li ih u Hrvatskoj zaista kompetentne osobe. Misao Dostojevskog ilustrira ovaj izazov: “Nije najvažnija pamet, već ono što ju vodi – karakter, srce, vrline velikodušnosti i napredne ideje.”

Hrvatskoj trebaju ljudi koji vjeruju u nju i vole je, koji joj svojim znanjem, radom i iskustvom nesebično žele pridonijeti. Kako ćeš biti gostoljubivi domaćin ako nemaš svoj dom, svoje tlo, svoju pripadnost? Ali sada ulazim već u vrijednosne sfere koje nisu bile temeljna tema. Premda i cijeli sustav odgoja i obrazovanja treba odgovoriti upravo na samo jedno pitanje: kakvog hrvatskog građanina želimo i trebamo?

Na sebi svojstven način, svjedočeći „istinu koja ne drhti“ kako sama voli kazati, prof. Dijana Vican poklonila je slušateljstvu svoje znanje, iskustvo i stav!

Predsjednik  Hrvatske udruge Benedikt dr. Vide Popović na kraju se zahvalio gošći na sudjelovanju u VIDIK festu  podsjetivši nazočne da je prof. Vican bila gošća udruge prigodom Tjedna sjećanja na Vukovar i Škabrnju s jednako nadahnuto izloženim predavanjem o društvenim vrijednostima.

Dr. sc. Vini Rakić