- Često susrećem ljude koji se ponašaju u većoj ili manjoj mjeri poput mojih likova u drami. To je posljedica postkomunističkog mentaliteta koji se očituje u prebacivanju odgovornosti na drugoga, partitokraciji, oportunizmu i kulturi straha - kaže Silvana Dragun, napominjući kako je narod na jednoj strani, a političke elite potpuno na drugoj. O lošoj gospodarskoj situaciji, korupciji, nezaposlenosti, dužničkoj krizi, ratnom profiterstvu... Dragun je i ranije javno govorila, samo što je ovoga puta to napravila u satiričnoj formi.

- Pisanje drame mi je i samoj pomoglo da na zabavan način bolje shvatim društvene odnose i mehanizme krize u našem društvu - veli autorica, te otkriva da je već dobila par ponuda za uprizorenje drame, a kazališta, tvrdi ona, ionako vape za društveno angažiranim predstavama koja će poticati na društvenu katarzu. Uostalom, promicanje kulturnog aktivizma, socijalnog poduzetništva i razvojnih inicijativa za izlazak Hrvatske iz krize bio joj je i motiv da prije dvije godine sa skupinom istomišljenika i pokrene VIDIK fest.

- Krajnje je vrijeme da se trgnemo iz tranzicijskog drijemeža i sintagmu 'to me se ne tiče' zamijenimo 'to me se tiče'. Ako to ne učinimo, nemamo se pravo žaliti kako nam je i kako će nam biti sutra - ističe Silvana Dragun, inače zaposlenica splitske gradske uprave, te vlasnica dviju fakultetskih diploma (diplomirala je industrijski i grafički dizajn na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu, te filozofiju i religijske znanosti na Filozofskom fakultetu).

Pitali smo je i jesu li predstavnici vlasti na nižim razinama obdareni istim "vrlinama" poput onih na najvišim pozicijama.

- Ne vidim nikakvu razliku. To je ista grupa nedodirljivih pojedinaca kojoj nedostaje smisao za strategijsko planiranje, koji se ne trude oko povlačenja sredstava iz europskih fondova, koji su indolentni za provođenje reformi, a uvijek spremni zadovoljiti sitne stranačke i osobne interese. Neki me podsjećaju na muhe koje spominje sofist Lukijan iz Samosate. Niti oru, niti kopaju, a uvijek nalaze pun stol. Poput muha i oni mnogo zuje, a ništa ne proizvode. Neki su poput Voltairea politiku shvatili kao 'umijeće laganja u pravi čas'. Ili pak, kao unosan biznis - procjenjuje naša sugovornica.

A što obični građani mogu napraviti da bi se situacija bar donekle popravila?

- Ako stvarno želimo promjene i ne želimo se više zavarati lažnim obećanjima, onda se prvo trebamo zapitati kakvu državu želimo. Tek kad to budemo znali, znat ćemo što u njoj treba mijenjati i tko su pravi ljudi za te promjene. Nužno je promijeniti kulturu otimanja. Upravo festivali poput VIDIK festa mogu građanima pomoći da se odupru društvenoj apatiji i kolektivnom ispiranju mozga. Građane bih prije svega pozvala da se odupru svojim najvećim neprijateljima, strahu i ravnodušnosti, jer strah slobodnog čovjeka pretvara u socijalnog noja, a ravnodušnost na vlast dovodi tiranina - zaključuje Silvana Dragun.